body Evangeline Zara body

utorak, 05.08.2008.

rolleyes


Ljeto je.
Cijeli dan mi se svodi na plazu, navecer vani u grad i tako to.
Druzenje, ukratko.

Uz to, imam i drugaciju zanimaciju.
Ono malo vremena sto provedem na racunalu provedem radeci nesto sasvim drugo nego sto bih trebala- pisati novi post.
Nasla sam drugu zanimaciju.
I zato...
Nema novog posta i nece ga jos dugo biti.


Iskreno se ispricavam svima onima kojima post nisam komentirala.
Ali znam da sam ih sve procitala.
U to mi mozete vjerovati preko bezbroj posto. rolleyesnut


Uzivajte u ljetu.



Pozdrav!


Amy

14:55 - Komentiraj ( 23 ) On/Off

subota, 19.07.2008.

-Srednja skola Williama Shakespearea i krivljenje usta-

Dobro jutro, sada je 6 i 30. Ponedjeljak je, cime otvaramo novi radni tjedan. Vi slusate Oksidance radio.
Bip-bip.
Danasnji dan je najavljen kao jedna od najtoplijih u jeseni, ako ne i u zimi. Ipak, pripremite se i za nagle duge rukave. Vrijeme je promjenivo, to nikad ne zaboravite.

Sada slusate pjesmu Suddenly I See u izvedbi pjevacice poznate pod imenom KT Tunstall.



Vec na prvo D od “Dobro jutro” bila sam budna.
Protrljala sam oci kako bi se razbudila.
Iskljucila sam radio i spustila se u kuhinju.

KT Tunstall- not my style. Sve sto imam za reci.


Uzela sam tost iz hladnjaka i ubacila ga u toster. Dok se tost pekao vratila sam se u sobu. Zapravo kupaonicu, ali kupaonica se nalazi prakticki u mojoj sobi jer ima jedan ulaz, u mojoj sobi.
Skinila sam svoju zutu spavacicu kratkih rukava s likom Spuzve Boba koju sam dobila na poklon od Emme za rodendan i usla u kabinu. Odvrnila sam toplu vodu. Nisam spazila da mi je tus bio okrenut tocno u lice i tako me docekao topali tus za budenje.
Krasno, promrljala sam. Nakon kratkog tusa, ogrnila sam se rucnikom i spustila se ponovno u kuhinju. Tost je vec bio ispecen. Namazala sam ga debelim slojem marmelade od sipka. Sjela sam i krenila ga polako jesti. Uzivala sam u svakom zalogaju slusajuci krckanje tosta.

Pogled mi je pao na sat. 7: 10. Bacila sam tost i trkom krenila u sobu.
Obukla sam crne uske traperice i majicu ljubicaste boje bez natpisa i slike. Oprala sam zube, namjestila kosu i pocela ubacivati stvari za skolu u torbu.

I jos zadnje, mobitel. Da usput pogledm koliko je sati, primjetila sam da mi svijetli slicica u obliku pisma. Nova poruka.
Amelie!
Sutra je sastanak puhaca i gudaca.
Odmah poslije skole, nemamo vremena doci kuci i uzeti stvari. Ponesi ih odmah.


Vrijeme kad je poruka poslana. 23:17. Hhh. A kad se sjetila javiti mi.
Iskljucila sam zvuk i zakljucala tipkovnicu na mobitelu te ga ubacila u torbu.

Izasla sam ispred stana gdje su me vec cekali Thomas i Nioren.
-"Toma, Reni"- pozdravila sam ih.

Thomas je bio nas nevjerni Toma, a Nioren mozak Reni.

Nakon petnaest minuta hoda stajali smo ispred novo opremljene srednje skole.
Srednja skola Williama Shakespearea, London. Sest razreda: matematicka, opca i jezicna gimanzija, geodezija, frizeri i pedikeri.

Pametni i glupi. Tako smo se djelili. Pametni: sve gimnazije i geodezija, glupi: frizeri i pedikeri.
Totalno besmisleno, ali eto.
Srednja skola Williama Shakespearea je jedna od boljih u Londonu kojih ima ukupno pet.
Inace, pola skole ne misli tako. Mozda stvarno i jesmo zasluzili da budemo prvi-drugi po kvaliteti skola, profesori su zahtjevni pa zato svi redovito uce i to sve, ali tko ne uci redovno u gimanziji!?

Zatim…
Uvijek nasa skola pobjedi u nekim sportskim, plesnim i slicnim natjecanjima.
Zasto?
Svaka dva razreda ima svoj kosarkaski i odbojkaski tim plus navijacice.
Matematicka gimnazija i geodezija, opca i jezicna gimnazija, frizeri i pedikeri.- podjela.
Totalno besmisleno.
Dobro sam to sve skuzila s obzirom da mi je ovo tek drugi tjedan u srednjoj.

No da prekinem vise s ovim laganim pesimizmom idem na lijepe strane drage nam skole.


Ima puno drustvenih dogadaja.
Osim raznih natjecanja, tu budu i neka tradicionalna slavlja jos i iz osnovne.
Uvijek se slavi prvi i zadnji dan godisnjih doba, plus kraj i pocetak polugodista i cijele godine.
Ipak,…lijepa je to skola, zanimljiva je.


Neki ucenici stajali su ispred ulaza dok su drugi bili iza skole, vjerojatno na skolskom igralistu ili klupama.

Toma, Reni i ja stali smo na mostu. To je bilo nase mjesto.
Ispred skole se odmah nalazi prometni 65 metara dug most. Nase je mjesto odmah na pocetku mosta gledajuci sa strane skole.

Tamo je vec bio Justin sa svojom cigarom.
Klimnio nam je glavom u znak pozdrava dok smo mu mi odgovorili s jednim kratkim Ej.

Ubrzo je dosla Amelie sa svojim violoncelom i Emma.

-"Emmaaa! Koga danas lovimo?"- upitala ju je Reni.
Na sebi je imala crveni uski topic i crnu suknju do koljena.
Emma, nasa draga navijacica koja uvijek ima decka.
Cudno je to tko sve cini nas krug prijatelja.
Amelie, umjetnica, Reni, mozak cijele ekipe, najbolja ucenica od nas sviju iako svi pohadamo matematicku gimnaziju pa spadamo medu pametne, Justin, ovisnk o cigaretama dubokog glasa, Toma, povodljivi kosarkas koji zna takoder cesto zapaliti koju, Matt, sminker breakdancer i Johnny, jednom rijecju motorist i vec spomenuta Emma te ja. Kosarkasi, umjetnici, "streberi", buntovnici,...

-Danas ne lovim. Danas samo promatram.- odgovorila je i nabacila jedan svoj nevini osmijeh.
Culo se jedno ‘Oooo’ od nas.
-Steta za druge- dobacila sam joj.

-Zara, idemo li?- upitala me Amelie.
-Aha.- Uputile smo se u skolu dok smo druge ostavile.

Brzo smo uletjele u skolu i ostavile instrumente u ormaricima.
Njeno violoncelo jedva je stalo pa je neke knjige ubacila u moj ormar gdje sam ja ostavila svoju bebicu, saksofon.

Zatim smo se ponovno vratile tamo gdje su nas drugi cekali.


***

-Mozete ici.- rekao nam je prof. saksofona, prof. Citizen.

Ucionica se sve vise i vise praznila. I napokon kad smo se ja i Amelie provukle do vrata, zahvaljujuci njenom ogromnom violoncelu, medu mnostvom ucenika sa flautom, saksofon, obom, violoncelom i kontrabasom kad je netko zovnio Amelie.
-"Austen Delacour! Zovite Delacour!"- viknio je netko visokim glasom.

Pola ucenika se okrenilo prema Amelie.
-"Zovu te!"-
-"Zovu te!"-
-"Traze te!"-
-"Sta si sad napravila!? Ha?"-

Svaki put Amelie je morala ponoviti -"Cula sam!"-
Katastrofa.

-"Cekam te"- rekla sam joj i izisla.

Nema sanse da je nesto lose. Znala sam to. Ali Amelie nije tako mislila. Prisjetila sam se njenog lica kad je cula Austen Delacour. Bila je uzasno zabrinuta.

Sjedila sam ispred srednje glazbene skole cekajuci je. Proslo je bio vise od 15 minuta. Ustala sam da bih malo protegnila noge.

-"Nisu normalni!"- ciknio mi je netko odmah pokraj uha.
-"Amelie!"- opomenila sam ju.
-"Sorry. Ali slusaj ovo!"- bila je ljuta.
-"Sto?"-
-"Prvo sam im tamo morala svirati neku glupu skladbu za koju su rekli da je izrazito teska ali sto je meni sve onaj davao u osnovnoj, uopce nije bilo tesko." - frknula je.
-"Drugo?"- dobacila sam.
-"Slusaj sad. Nakon dobro odsvirane skladbe rekli su da onda plan propada, da pokusam sljedece polugodiste."-
-"Koji plan!?"- nisam mogla cekati.
-"To sam i ja pitala. I slusaj sad, citiram: Dobili smo razne dojave da odlicno sviras, Delacour, mislili smo te poslati na prvi rok natjecanja u 3. kategoriji. Ali ipak ces ici na drugi rok. Mozes zamislit’!"-
-"Drugi rok?"-
-"Da, da…Drugi rok. Eh i da. Rekli su mi da je jedan od razloga to sto krivim usta!"- slozila je cudnu facu.
-"Krivis usta!"- krenila sam se smijati.
-"Nije smijesno! Pa valjda bi u onih sest godina u osnovnoj glazbenoj netko od profesora ili cak iz publike na koncertima rekao da krivim usta u nekim dijelovima! Pa kao, slobodno uzmi zvaku i zvaci dok sviras!"- bila je zgrozena.
-"A pristojnost? Zvakati zvaku!?"-
-"Bogu iza nogu."- odgovorila je nakon cega smo obje prasnule u smijeh.

-"Ja idem vamo."- rekla je kad smo dosli do raskrizja.
-"Ok. Ides li veceras?"- upitala sam ju.
-"Aha. Vidmo se."-
-"Bye."- vec je bila nekoliko metara udaljena.


Napisala sam sve zadace i naucila sto je bilo potrebno za sljedeci dan, spremila se i otisla vani s poznatom ekipom.





Znam da sam trebala jos davno napisati post, ali stvarno nemam vremena da sjednem i napisem. Znam da je kratak i da je nak-nak. Ali morala sam objavit, bilo je vrijeme.
Nemam sto vise za reci.
Javljam kome stignem.

15:27 - Komentiraj ( 29 ) On/Off

subota, 05.07.2008.

-International love-

Bilo je to jednog suhog, vruceg dana.
Clemence se setala sa svojim prijateljicama ulicama Londona. Bilo ih je pet sve skupa. Mnogi su se decki okretali za njima. One su se svemu tome smijale i uzivale. Pet tjedana za obilazak cijelog Londona. Uzivale se cijelo vrijeme. Veseli, lijepi i profinjeni osmjesi nisu im se skidali sa sitnih lica. Malo su kupovale, trosile i zabavljale se kupujuci, a malo su i posvecivali paznju londonskim znamenitostima kao veliki Big Ben, kojeg nije bilo moguce naci u njihovom Parizu. Obozavale su putovati i uvijek su skupa putovale. Da, mogle su same putovati. Naravno kad ima je bilo 23 godine svakoj. Prijateljstvo je to jos od prvog razreda srednje skole. Razliciti fakulteti ih cak nisu razdvojili. “Zauvijek prijateljice”, zaklele su se jednoj drugoj.

Ponovno su prolazile kraj skupine deckiju.
Na tipicni nacin, kao u filmovima, decki su zafuckali za njima. One su samo smijale. Nije to bio onaj obicni smijeh prijateljica. Bio je to smijeh bijelih grlica. Zvonak, cist smijeh. Nisu marile na duljinu smijeha, kao sto su ih majke ucile. Pet sekundi pravog smijeha, a onda se dalje samo smjeskati ako je jos uvijek smijesno. Ipak, bilo im je 23 godine. Naucile su sve sto su morale. Sada su bile samostalne, vec odrasle gospodice. Smijeh je trajao cijelu vjecnost. Zaboravi onih pet sekundi.

Decki su krenili za njima. Malo su se uplasile, ali skupa su, tko im sto moze.
Ubrzo su shvatile da su to normalni decki koje su one, eto, “zaludile”.

Nakon nekog vremena to se druzenje s tim istim deckima, produbilo i nastavilo.
Tocno pet momaka, na pet cura.
Ne, nisu se stvarali parovi i iskrice ljubavi.
Samo pravi, odani prijatelji.


Petotjedni posjet se zavrsio.
Kraj takom krasnom prijateljstvu se blizio.
Nisu ga htjeli prihvatiti.
Nisu htjeli prihvatiti cinjenicu da svemu sto je lijepo brzo dode kraj.
Njihova pjesma prijateljstva koja je cijelo vrijeme svirala fortissimo i veselo odjednom je svirala piano, polako i tuzno.

Nastavit ce se to prijateljstvo, bili su svi odreda sigurni. Nemoguce je da tako nesto posebno brzo izgubis. Da nestane iz tvog zagrljaja.


Zadnji dan.
Koliko god taj dan bio tuzan, svi su drzali osmijehe na svojim licima. Svi su znali da to nisu oni pravi osmijesi srece, zadovoljstva i radosti. Taj osmijeh bio je samo plast za tugu koja je kovitlala njima, sve vise stezuci njihovo srce.

Vecer prije u hotelu “Big London” djevojke su suze lijevale. Tjeseci jedne druge suze samo su pokretale svoju lavinu suza.
Suza suzu je sustizala.

Bilo je vrijeme da se oproste.
Nisu vise skrivali svoje prave osjecaje.
Maske su bile skinute, tuga otvorena, suze su kapale.

Zadnji pozdrav, Clemence se pozdravljala s Davidom. Njega je ostavila zadnjeg. S njim je bila najvise povezana. Osjecala je kako je trnci prozimaju citavim tijelom kad joj je obrisao suzu. Njezno, polako obrisao je njenu suzu.
-”Vidimo se”- tiho je prozborila svojim mekim glasicem. Na pola rijeci joj je glas zastao, nije mogla to izgovoriti do kraja, ali uspjela je.

Sve djevojke su vec bile u busu, samo je ostala Clemence i Vanessa, jedna od prijateljica.
Vanessa se oprastala s Kennyjem.
-”Clememce! Vanessa!”- pozurivale su ih djevojke iz busa.
Bus je zatrubio.
Shvatile su da sad stvarno moraju ici.

Vanessa povuce Clemence sa rukav.
-”Hajde!”- rekla je sa suznim ocima.
Clemence je i dalje gledala u Davida.
Zeljela je zapamtiti toplinu tih smedo-zelenih ociju u kojima se mogla izgubiti.
Ocima je letjela preko Davidova lica, svaka crta, svaka pora, svaki izrast gdje se vidi gdje mu raste brada, sve je skupljala u glavi kako nikad, ali bas nikad, ne bi zaboravila.
-”Vrijeme je da krenes.”- rece joj David njezno.
Baci pogled prema busu gdje su sve njene prijateljice vec bile.

Clemence mu se polako jos priblizi, onoliko koliko je jos prostora ostalo medu njima jer su vec i ovako bili blizu drugog.
Suza joj jos jedna klizne niz lice, ona mu se priblizi.
David je pogleda svojim zelenim ocima. Vise nisu bile smedo-zelene, bile su potpuno zelene.
Polako i njezno njene usne dotaknu njegove.
Bilo je kratko, tek nekoliko sekundi. Niti pravi poljubac, moglo bi se reci. Samo trenutak kad se usne dodiruju.

Vanessa je naglo i snazno povuce za rukav.
-”Idemo sad!”- rece ostro I ozbiljno.

Clemence i ona se ukrcaju bus.
Kovcezi su vec bili spremljeni.

-”Napokon”- promumlja vozac sebi u bradu.
Nitko ga nije cuo.


Voznja natrag u Paris bila je duza nego sto je bio dolazak u London. Vjerojatno im se to samo cinilo.

Jos barem pola puta su sve plakale redom.
Pogotovo Clemence i Vanessa.
One su ostavljale svoje ljubavi.
Clemence Davida, Vanessa Kennyja.

Razmijenili su adrese, brojeve telefona i sve to kako bi ostali u kontaktu.
Ali opet,…to nije bilo to.
Nije bilo zagrljaja, savjeta, gledanja u oci i svega tog sto ih je ispunjavalo.


No, ipak.
Snalazljive cure.

Dvije od pet djevojka uspjelo se dogovoriti s roditeljima i cijelom obitelji, uskladiti posao i cijelokupni zivot za jos jedan posjet Londonu.
Bila je to Clemence i Vanessa.


Kratki posjet nakon tri tjedna.

One su znale. Ili osjecale, kako vam drago.
Njih dvije su pronasle ljubav, sladunjavo ali istinito, ljubav svog zivota.


Ponovni dolazak.
David i Kenny su ih docekali. Ne, nisu stanovale kod njih. Prvo u hotel, inzistirale su.

Da su bar znale da ce ona tri tjedna u Parizu biti njihovi zadnji dani stanovanja tamo.


Nakon dvije godine, nastupilo je dvostruko vjencanje.
A zatim, nakon tri godine braka i djeca.

-”David,…trudna sam.”- priopcila je Clemence Davidu jednog dana.
-”Jesi sigurna?”- na Davidom se licu mjesao izraz srece, zabrinutosti, soka i jos mnogo cega.
Clemence mu pruzi tanki bijeli stapic. Imao je dvije udubine u obliku kvadrata. Nesto slicno kao senzor.
Jedan kvadratic je imao tanku plavu crticu iscrtanu. Drugi kvadratic je imao dvije crtice koje se sijeku, takoder plave- plus.
-”Pa jesi trudna ili ne?”- Davidu je jos uvijek bio zbunjen. Minus i plus su ga jako bunili.
-”Jesam, ludice.”- rece Clemence i sjedne Davidu u krilo.
-”Dobro. Onda cemo imati djete.”- rece David kao da to prozivljava svaki dan.


Ubrzo je i Vanessa saznala da je trudna.
I u njihovoj se kuci orilo od srece.
Sada su zivjeli skupa, Vanessa i Kenny, Clemence i David.


Vanessa je ubrzo rodila malog deckica. Licio je na nju. Nista od Kennyja nije nasljedio fizicki. Thomas- to su mu ime nadjenuli.

Clemence je svaki danom dobivala sve cesce trudove.
Porodaj se blizio.

Tri dana poslije kada je dopremljena u bolnicu, Clemence je rodila.

Na svijet je dosla mala djevojcica vec guste smede kose i zeleno smedih ociju.

-”I kako ce se malena zvati?- upitala ih je medicinska sestra dok je Clemence prvi put u rukama drzala svoje dijete. Dijete koje je devet mjesec zivjelo u njoj.

Clemence pogleda u Davida. Suza joj ponovno potece. Isto onako, kao i kad su se prvi put rastavljali, kad se Clemence vracala natrag u Pariz, David joj njezno palcem obrise suzu. Ovaj put je bilo drugacije. Bila je to suza radosnica.

-”Evangeline Zara Rowling”- rece David.

***

To je prica o tome kako sam ja nastala.
Inace, ne slusam je cesto.
Samo ponekad, kad se zazelim.

Morala sam je napisati za zadacu.

Ja i Thomas smo imali gotovo indenticnu pricu.

Thomas je moj najbolji prijatelj, znamo se od rodenja.

Znate vec!?

Pitam se kako…hhh.

Kako sam pricu vec zavrsila jucer, kao i sve druge obaveze, danas sam bila slobodna.
Sad sam je bila samo malo pregledavla, kad sam vec bila za racunalom.
Volim uvijek vise puta prekontrolirati stvari i uvjeriti se da je sve ok.

Subotom uvijek odradim vecinu obaveza, a nedjeljom se odmaram prije radnog tjedna.

Pogledala sam tko je sve online na chatu.
Thomasa je offline.
Krenio je.

Na brzinu sam iskljucila racunalo i bas kad sam se ekran i kompletno racunalo sasvim iskljucilo, zacula sam zvono na vratima.

Bacila sam pogled na sat.

-Kao i uvijek, tocno na vrijeme.- pomislila sam.

-”Dolazim!”- viknila sam prilazeci vratima.

Zgrabila sam jaknicu, otvarajuci vrata.
Na zidu je bio naslonjen Thomas.
Gledao je u neku tocku na stropu naslonjen na zid jednom nogom.
Nasmijesio se kad sam napokon otvorila vrata.
Imao je predivan osmjeh. Imao je malu brazgotinu jos od malena kada ga je pas ogrebao.
Ta mi se brazgotina cinila savrsenom.
Davala mu je neku posebnost, jedinstvenost.

-”Ej.”- rece.
-”Hej.”- odgovorim mu navlaceci jaknicu.

Uletila sam posljedni put u stan. Bacila sam pogled na ogledalo.
Sve je bilo na mjestu,…frizura, crna olovka oko ociju mi se nije razmazala kao ni maskara.
Ogledalo se nalazilo odmah do vrata.

-”Jesi?”- upita me Thomas.
Nije usao u kucu. Znao je da uvijek prije nego li izlazim iz stana uvijek moram prije baciti pogled na ogledalo kako bi se uvjerila da je sve u redu.
Nisam bila umisljena ili nesto slicno. Ali na neki nacin sam se bojala ismijavanja. Ono, izadem, a obrazi mi crni, ili pola usana se sjaji a pola ne. Katastrofa!

-”Jesam!”- recem i dohvatim jos labello.

Zakljucala sam vrata, i krenila s Thomasom na staro mjesto.

-"Oci su ti smede. Sretna si"- prokomentirao je Thomas.
-"Pitam se zasto."- nasmijesim mu se.



Eto.
Odlucila sam otvorit jos jedan blog.
Primam likove, ali ja cu odabrati koje cu primiti.
Nemojte se ljutiti. Ali od ovog bloga zelim stvoriti nesto. Nesto s cime se mogu ponositi i sl.

Bubim vas i huggam
.

22:44 - Komentiraj ( 37 ) On/Off

<< Arhiva >>



< kolovoz, 2008  
P U S Č P S N
        1 2 3
4 5 6 7 8 9 10
11 12 13 14 15 16 17
18 19 20 21 22 23 24
25 26 27 28 29 30 31

Kolovoz 2008 (1)
Srpanj 2008 (2)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Ovdje svoju mastu “trosi” Amy.
Ovo je jos jedna prica u nizu koje je ona zapocela.
Koliko dugo ce trajati, hoce li uspjeti ili ce to biti totalni fijasko- nije poznato.

Keira Knightley


finoKategorija ove price ce zasad ostati nepoznata. Zapravo, ja znam sto je tema ove price, sto je glavno na cemu cu se zadrzati, sto ce biti prica. Ne zelim vam reci koja ce to biti fikcija, hoce li to uopce biti neka fiction prica, jer znam, ali zblja znam jer sam se mnogo puta uvjerila, da ce ona biti razotkrivena prica. Vjerojatno ce ispasti nesto plitko, kao i svaka moja prica. Ne ocekujte junakinju od glavnog lika. Nemojte nista ocekivati.


finoIskrene komentare. Kritike obavezno zelim. Ovo je nesto oko cega cu se svom snagom, silom i voljom boriti da ispadne na nesto. Zelim kritke, zapravo, pohvale nisu ni nesto veliko ocekivane i dobrodosle s moje strane. S vremena na vrijeme da, al ne sad svaki post jer cete sigurno naci sto ce vam zapeti za oko, sto vam se nece, po vasem ukusu, svidati. Zelim napredovati. A pomocu iskrene i dobronamjerne (nadam se) kritike mislim da cu to i uspjeti.


finoNema pravila.
Lanci srece i spamovi nisu dobrodosli!
Vrijedanja brisem, pravim se da ih nije bilo, a prije tog cina cu se dobro nasmijati.

smijeh Unaprijed hvala,
Amy


Ako me tko zatreba:
unknown_writer@net.hr
Javite ako ste mi poslali stogod.zubo

likovi:

Evangeline Zara Rowling
(Zara ili Evelyn. Nikako Evan, lijepo ali prejednostavno.)
Keira Knightley
Keira Knightley

Sto reci o sebi?
Francuska narav britanskog izgleda.
Moja majka je francuskinja, a otac britanac.
Imam smedu poludugu kosu i zeleno-smede oci. Normalne visine, iako spadam medu vise, ali ima nas dosta takvih. S kilazom nemam problema. Ni anoreksicna ni bucka. "Normalna djevojka u razvoju."
Izgubljena umjetnica. Volim crtati, svirati, plesati, fotografirati, glumiti,...Sanjarka. Mastovita i kreativna. Cesto pronadem utjehu u pisanju. Ne samo dnevnika vec i izmisljenih prica. U "umjerenim kolicinama" znatizeljna i radoznala. Tolerantna, razumna i smirena. Ne volim nepristojne ljude, pijane, nadrogirane i slicne. Jedino ste ne mogu podnijeti je nepravda i zapovijedanje. Odana sam prijateljica i za prijatelje bih sve dala. Ukratko, jedna sasvim obicna 15-godisnjakinja.

Keira Knightley
Keira Knightley


Thomas


Povodljivi kosarkas.

Matt


Breakdancer.

Johnny


Motorist.

Justin


Ovisnik dubokog glasa.

Amelie


Cokoholicarka.

Emma


Zauzeta navijacica.

Nioren


Mozak drustva.

Amy


Crna kraljica.

May


Simpaticno naivna.

Eliza


Predsjednica.

only one

Copyright
Copyright © 2007/08.
By Evangeline Zara Rowling
Sva prava pridrzana. Sadrzaj na ovom blogu je zasticen autorskim pravom i ne smije se kopirati bez dopustenja ili navodenja autora.

Keira Knightley

Kopiranje ide vama na savjest, zar ne?

CREDITS

picture: deviantart
base code: sugarmeemee